Stipan Bilić: Konditorsku industriju uništava nelojalna konkurencija, ali i izlazak iz CEFTE

Konditorska industrija je najbolji dio hrvatske industrije. Ni jedna druga industrijska grana nije do sada imala takve poslovne rezultate, a da je istovremeno  imala teške uvjete poslovnja. Prvo i najvažnije, ova industrija nikada nije imala gubitke, što znači da nikada nije socijalizirala svoje loše poslovne rezultate na banke i građane. Drugo, ova industrija je neto izvoznik, i sada izvozi 50% svoje proizvodnje, a vrijednosti izvoza je oko 120 milijuna USD. Za potrebe proizvodnje konditorska industrija uveze sirovina, opreme i sitnog materijala za 60 milijuna dolara, pa tako i ostvaruje neto suficit u prosjeku vrijedan oko 60 milijun dolara. Međutim, usprkos dobrim izvoznim rezultatima naše konditorske industrije, trgovine i trgovinski sustav na godinu uvozu oko 200 milijuna dolara gotovih konditorskih proizvoda i tako na domicilnom tržištu nelojalno konkuriraju domaćoj konditorskoj industriji. Naša konditorska industrija u proizvodnji koristi oko 70% domaćih sirovina i oko 30% uvoznih, a kod uvoza najzastupljeniji je kakao koji se ni ne proizvodi u Hrvatskoj. U samoj konditorskoj industriji zaposleno je više od 3500 radnika, ali u domaćoj proizvodnji - poljoprivredi i prehrambenoj industriji - za proizvodnju sirovina koje utroši  konditorska industrija zaposleno je još oko 6500 radnika. Od ukupnog izvoza, konditorska industrija izveze dvije tećine na tržište regije i ostatak na globalno svjetsko tržište. Danas mogu reći i sigurno tvrditi da niti koja druga industrija nema takav položaj svojih robnih marki i brendova na stranom tržištu kao ova industrija. I na kraju to je industrija s najdužom tradicijom i ove godine jedna od najjačih tvrtki je proslavila 100, a druga 95 godina uspješnog poslovanja.

Kakvo je trenutačno stanje na konditorskom tržištu hrvatske, te što su najveći problemi?
Prvi problem je to što već dvije godine za redmo pada potrošnja konditorskih proizvoda na domaćem tržištu, a pad potrošnje je nešto najopasnije za proizvodnju. Također, velike probleme domaćoj proizvodnji stvara visoki udio uvoznih konditorskih proizvoda na domaćem tržištu. Naime, pomalo se ustalio odnos da je u domaćoj prodaji udio domaćih proizvoda sveden na jednu trećinu, a uvozni proizvodi imaju udjel od dvije trćine na našem domaćem tržištu. U postojećem sustavu uvozni proizvodi nisu legana i korisna konkurencija. Uvoznici nisu tvrtke koje uvoze za svoj račun i prodaju, pa da tako imaju iste uvjete u prodaji i takva konkurencija nije lojalna. Međutim, uvoznici su većinom maloprodajni lanci ili s njima povezane tvrtke, premda ne formalno. Nama uvoznici u tom slučaju utvrđuju opseg domaće prodaje i predstavljaju nelojalnu konkurenciju. Te iste trgovačke tvrtke koje uvoze, uvoz plaćaju avansom, a domaćim konditorima plaćaju nakon 80,100, pa i za više od 120 dana i na taj načim prisiljavaju domaće konditore da financiraju uvoz.  To je nelojalna konkurencija, ma što o tome mislili pravnici i sudovi. Teće, po važnosti je problem visokih cijena domaćih sirovina (šećer, brašno, biljne masnoće, mlijeko i mlječne prerađevine i sl.) i njihove cijene su 30-50% skuplje od cijena na svjetskom tržištu, a uvoznim proizvodima koji dolaze na naše tržište, ugrađene su tako znatno jeftinije sirovine. Carinska zažtita kod uvoza gotovih konditorskih proizvoda ne može pokriti razliku u ovim troškovima i stoga su uvozni proizvodi jeftiniji, pa je i to oblik nelojalne konkurencije.

Kako promijeniti  uvjete koje stvaraju nelojalnu konkurenciju?
Mi moramo izmijeniti uvjete poslovanja za cijelu prehrambenu industriju, a ne samo za konditore. Jedan uži dio proizvodnje nije moguće urediti, a da se ne uredi cjelina. Prvo, treba propisati uvjete za uvoz i onemogućiti da se uvozom bave  tvrtke koje imaju vlastitu maloprodaju ili su kapitalo vezani uz maloprodaju. Potrebno je i propisati iste uvjete plaćanja (dinamiku) za uvozne i za domaće proizvode. Osim toga potebno je subvencionirati korištenje domaćih sirovina za proizvodnju proizvoda namijenjenih izvozu. Također, nužno je  propisati uvjete prodaje i obvezati trgovine na veću zastupljenosti domaćih proizvoda na policama. Ako se konvencijama ne urede ti uvjeti prodaje, ulaskom u EU niti jedna prehrambena industrija neće opstati, odnosno opstati će samo one industrije u kojima su troškovi prijevoza gotovih proizvoda znatno veći od prijevoza sirovina.

----------------------------------------------------------------------

Što bi moglo olakšati proizvodnju u Hrvatskoj i povećati konkurentnost na europskom tržištu?
U Hrvatskoj mjere kojima je moguće jačati proizvodnju vezane su samo za osiguravanje domaćih sirovina po svjetskim cijenama i rasterećenja proizvodnje od svih nameta koje nemaju proizvođači u inozemstvu. Drugih domaćih mjera za jačanje proizvodnje nema, a od ostalih mjera moguće su samo protekcio-nističke mjere što pravila WTO-a ne dozvoljavaju. Za veću konkurentnost na tržištu EU, potreban je veliki kapital kojega naša industrija nema, niti će ga ikada imati. Veliko europsko tržište za našu proizvodnju je samo iluzija političara, ali to nije nikakva realnost. Marke-tinško pozicioniranje naše bilo koje prehrambene industrije, pa tako i konditorske, za cjelokupno EU tržište koštalo bi milijarde eura i za to nikada mi nećemo imati dovoljno kapitala.  Naša industrija može imati samo neku ulogu na regionalnom tržištu, a ono što prodajemo izvan regionalnog tržišta u odnosu na europsku potrošnju je beznačajno. I tu tzv. beznačajnu prodaju treba podržavati, ali to ne znači održivu konkurentnost na EU tržištu.

----------------------------------------------------------------------
 
Ima li ta industrija uopće šanse za veći prodor na europsko tržište  i koje su pretpostavke za to koje bi tebalo zadovoljiti?
Osnovna pretpostavka prodora na EU tržište je kapital i samo kapital. Otežavajuća okolnost za konditorske proizvode je ta što su to proizvodi s izrazito internacionalnim gastronomskim osobinama, pa nikakva nacionalna specifičnost neće bitno doprinijeti većem prodoru na EU tržište. Od ostalog postoji još, a to neki i sada koriste, proizvodnja trgovačkih robnih marki za EU robne lance, a to znači prodaja samoga rada i ništa drugo. U suštini mi moramo jačati položaj konditorske industrije na nacionalnom i regionalnom tržištu i za to imamo ozbiljnih šansi, a svaki izvoz naših robnih marki izvan regionalnog tržišta ravan je uspjehu kojega bi mi ostvarili našim prodorom u u realizaciju svemirskih programa.

Koliko su problemi konditorske industrije slični problemima ukupne prehrambene industrije Hrvatske?
Ranije sam naveo osnovne zajedničke probleme konditorske i ostale prehrambene industrije, no postoje i neke razlike. Dio kapaciteta prehrambene industrije i proizvodnje pića je lokacijski vezan i troškovi finalnih proizvoda ne podnose dugi transport, pa je ta proizvodnja lokalno neupitna, a konditorski proizvodi nemaju tih osobina. Drugi dio specifičnosti prehrambne industrije odnosi se na proizvodnju neophodnih proizvoda za preživljavanje, pa je na tržištu ta potrošnja, a time i proizvodnja stabilna. Konditorska industrija spada u domenu proizvodnje proizvoda čija potošnja je specifičnija i luksuznija, stoga je tehnološki i marketinški sofisticiranija i prefinjenija, ali je na tržištu ranjivija. Konditorska industrija ima profinjeniju potrošnju, a time i složeniji položaj na tržištu.

Kakve posljedice će se dogoditi po domaću konditorsku industriju ulaskom Hrvatske u EU i izlaskom iz CEFTE?
Naš ulazak u EU imat će veće posljedice nego naše napuštanje socijalističke Jugoslavije, jer iako smo napustili socijalistički sustav mogli smo zadržati mnoge elemente tog sustava. Ulaskom u EU potiru se sve tzv. naše specifičnosti. Kako je tržišna utakmica oblik borbe za ekonomsko preživljavanje, mi ulazimo u borbu s jačim partnerom koji je bolje uvježban. Međutim, kako to tržište ne ubija potpuno, određeni oblici proizvodnje će opstati, ali kakvi će to biti teško je reći. Osim toga nama se pojavljuje i novi dodatni problem, a to je izlazak iz CEFTE, što će nam otežati uvjete poslovanja na reginalnom tržištu na kojemu imamo veće konkurentske prednosti. Osobno mislim da naši pregovarači koji su pregovarali s EU u poglavlju poljoprivrede, hrane i carinske zaštite, nisu ni imali na umu probleme koje ćemo imati napuštanjem CEFTE. Bez obzira na ugovor s Europskom unijom, sada bi to trebalo ponovno postaviti kao problem i to kao zajednički problem Srbije, BiH, Crne gore, Kosova i Makedonije te naravno Hrvatske.

Koja su moguća rješenja?
Povezivanje tih država nastalih od  bivše Jugoslavije, po mojem osobnom sudu, ima važnije političke posljedice od samo ekonomskih učinaka. Naime, uz sve poštovanje dobrih odnose koje nameću političke elite, mislim da su ekonomski odnosi jedini koji su koliko - toliko normalni, a svi ostali su nategnuti i komplicirani. Mislim da bi zajedničkom akcijom svih ministara poljoprivrede ovih zemalja trebalo tražiti od EU da se postojeći ekonomski odnosi u najmanju ruku petrificiraju na nivou 2010. ili 2011. godine i da se međusobna trgovina hranom i poljoprivrednim proizvodima oslobodi međusobnih carina do opsega koji je bio međusobno ostvaren u tim godinama.  Zemlje EU, ali i druge, uložile su veliki novac u ta područja da bi se napetosti i tenzije smanjile, a odnosi uspostavili, pa raskidati postojeće odnose zbog našeg ulaska u EU bilo bi kontraproduktivno i vjerujem da bi se tu moglo postići popuštanje od strane EU. Preduvjet je da bi to zajedno trebali tražiti ministri poljoprivreda svih tih zemalja. Međusobna razmjena tih zemalja s Hrvatskom ne prelazi niti jednu milijardu eura, pa je to za ukupnu međunarodnu trgovinu ovim proizvodima zemalja EU beznačajno, a na taj način se tom beneficijom ne bi utjecalo na lošiji trgovački položaj ostalih članica EU od onoga kojega su imale do sada.

----------------------------------------------------------------------

Ako se ne pronađu zajednička rješenja kakve će biti posljedice?
Posljedice koje će nastati ako se ostane kod prihvaćanja carinske politike EU za mnoge proizvođače u prehrambenoj industriji bit će teške. Mislim da će još veća šteta biti u segmentu političkih veza koje se uvijek pokvare zbog prekida uspostavljenih ekonomskih odnosa. Prehrambenoj, a time i konditorskoj industriji ostaju na raspolaganju i neka druga sredsva za zadržavanje robnih marki na tim tržištima, a to je pronalazak partnera koji će na tim područjima proizvoditi naše robne marke i tako zadržavati poziciju na tim tržištima.  No,  takva rješenja trebat će državnu potporu i pomoć.

----------------------------------------------------------------------

Ipak BiH je pristala na pregovore oko povlaštenog ugovora s našom zemljom i nakon ulaska Hrvatske u EU. Kakvom vrstom dogovora i postignutim rezultatima bi vi bili zadovoljni?
Bili bismo zadovoljni bilo kakvi povoljnijim dogovorima, ali koliko ja znam ulaskom u EU, ako mjerodavna tjela EU ne utvrde međusobno neke beneficije, BiH može o povlasticama razgovarati samo s EU, a ne s pojedinom zemljom pa makar to bio i najbliži susjed. Za traženje beneficija za ove zemlje mogao bi kao uzor, ne kopija, poslužiti ugovoreni odnos carinskih beneficija EU i Švicarske na sektoru hrane i poljoprivrednih proizvoda.

Koliko je važno da su konditori osnovali svoju udrugu  i koliko im to pomaže u pregovaračkim pozicijama?
Kondin je osnovan 1972. od strane konditorske industrije iz tadašnje Republike Hrvatske, a poslije su se Kondinu pridružile i u njega učlanile i ostale konditorske industrije iz tadašnje, zajedničke države. U osnovi uvjek postoje opći i zajednički interesi koje svaki konditor mora rješavati i udruge postoje zbog toga da te interese ne rješava svatko za sebe i na različite načine. To je osnovni smisao postojanja ovakvih institucija, a osnivači sami daju tim institucijama sadržaj rada. Osim toga svaka država članica EU, pa imala i zanemarivo malenu konditorsku industriju kao npr. Slovenija, imaju konditore udružene u nacionalnu instituciju koja interese konditora te države institucionalizira.  U EU u Bruxellesu, postoji udruga nacionalnih udruga konditorske industrije pod skraćenim nazivom CAOBISCO i ona je najjači legitimni lobist konditorskih interesa u tijelima EU. Veće nacionalne udruge konditora imaju u Bruxellesu svoje urede i predstavnike, naročito matičnih država, koje članove tijela Unije i europskog parlamenta instruiraju o interesima nacionalnih konditorskih industrija te interese zastupaju i brane u Komisiji i Europarlamentu. Nama ostaje pronaći svoj interes i raditi transmisiju naših interesa u tjela Unije, ali jednako tako i odluke tih tijela prenositi našim članovima - konditorima. To se ostvaruje uvijek u opsegu u kojemu želimo koristiti javne institucije za lobiranje nacionalnih interesa.

Hoće li hrvatska konditorska industrija preživjeti sve te probleme, kako će izgledati u budućnosti, te što mislite kakva je budućnost ukupne prehrambene industrije?
Osobno sam optimist i kao takav nikada ne pristajem na stanje bez izlaza. Mi možemo kao država povećati domaću proizvodnju za domaće tržište i to na nivo koji je dvostruko veći nego sada i time možemo rješiti sve probleme konditorske industrije i budućih EU odnosa. Može se dogoditi da netko iz EU uloži kapital u našu konditorsku industriju i da mu ona bude baza za ekspanziju na neka tržišta.  To isto vidim kao budućnost i za ukupnu prehrambenu industriju, a stvarnost će biti vjeraojatno negdje između optimističkih želja i pesimističkih prognoza.